Đurđevdan: Izgleda da je Goran Bregović stvarno autor ove pesme

Miljan David Tanić duboko je zagazio u istoriju pesme „Ederlezi“, odnosno „Đurđevdan“, koju je Goran Bregović napisao za film „Dom za vešanje“ (1988). Nakon što je sve istražio i ispitao, ostalo je samo pitanje: zašto niko ne veruje da Bregović može da napiše pesmu?

Piše: Miljan David Tanić // Foto: Screenshot

Ederlezi: Time of the Gypsies - Goran Bregović, Emir Kusturica

Dobro se sjećam, kao da je juče bilo. Imao sam šest godina, društvene mreže nisu bile ni u zamisli, a Jugoslavija je bila u hajpu kakav niko nikad nije vidio – Dom za vešanje. Godina je 1988, ja mršav, sitan, ne sjećam se ni ko me je vodio u bioskop, ali se sjećam da me je stampedo umalo ugušio. I to na matine predstavi. Jagma za filmom bila je nezapamćena, a svemu je dosta doprinijela muzika za film koju je komponovao Goran Bregović, tada na vrhuncu panjugoslovenske slave. Koju god radio stanicu da uključiš, koji god od dva kanala da okreneš – ili izvještaji i intervjui u vezi s filmom, ili „Kustino oro“, ili „Ederlezi“. Sveopštem hajpu doprinijela je i činjenica da je nešto malo prije filma objavljen i posljednji album Bijelog Dugmeta – Ćiribiribela. Na tom albumu bila je srpskohrvatska verzija pjesme „Ederlezi“ – „Đurđevdan“. I kao što to na ovim prostorima biva – pjesma je ubrzo prešla u legendu.

Legende

S jedne strane među našim narodom svjetlosna brzina kojom pjesme postaju narodne i zaboravi da se ih je zapravo prije kratkog vremena komponovao živ čovjek nije ništa neobično – noviji primjeri su svakako „Kosovski božuri“ (poznatiji kao „Ej, dragi, dragi, božurove sadi“), „Pukni zoro“ i u crkvenim krugovima „Tjelo Hristovo“ Miodraga Govedarice (obradu snimila čak i Madam Piano), za koje se vjeruje da su narodni napjevi, iako su kompozitori živi i zdravi.

 

No, mitomanija koja se nadvila nad pjesmom „Đurđevdan“ dostigla je razmjere o kojima mnogi mogu samo da sanjaju. Ne samo da su ljudi zaboravili da je to čedo Gorana Bregovića – došli smo do stadijuma da i mediji koji pretenduju na to da budu ozbiljni izvještavaju svake godine iznova kako je „Đurđevdan“ tobože nastao ni manje ni više nego na putu za Jasenovac.

 

Đurđevdan i Jasenovac

Mit o navodnom nastanku „Đurđevdana“ proširio se kao požar kada su razni mediji objavili priču kako je istoričar umjetnosti Žarko Vidović pričao da je u jednom od „vozova smrti“, koji su transportovali zarobljenike u Jasenovac, a u kojem i je sâm bio, na Đurđevdan 1942. godine jedan zatvorenik najednom zapjevao „Proljeće na moje rame slijeće, đurđevak zeleni, svima osim meni“. Momak je navodno bio član KUD „Sloga“, a pjesma se zatim – kako priča veli – proširila kroz sve vagone i odjednom su je svi zatvorenici pjevali. Ustaše su potom zatvorile sve prozore na vagonima, tako da su se mnogi zatvorenici ugušili.

Osim što zvuči potpuno holivudski – postoji gomila pitanja u vezi s ovom pričom koja naprosto ukazuju na ogromnu vjerovatnoću da je ista izmišljena.

Pitam se pitam

Kako je dakle moguće da 1988. godine, u jeku najveće popularnosti pjesme, niko ni riječ nije zucnuo o njenom navodnom porijeklu? Zašto je Žarko Vidović tada ćutao? Zašto Bregović nije ništa rekao? Kako je moguće da je u jednom intervjuu naveo Đorđa Balaševića i njegovu „Priču o Vasi Ladačkom“ kao inspiraciju za stih „… a ja nisam s onom koju volim“, a nije „pravi“ izvor pjesme? Ne znači li to onda da je taj stih i kod Balaševića zapravo pozajmljen od jasenovačkih logoraša, a nigdje nije potpisano?

Goran Bregovic o Balasevicu

I kako to da i dan danas, Emir Kusturica, trenutno najveći sin srpskih naroda i narodnosti, na tu temu ne kaže ništa? I na kraju, kako pomiriti ovu priču s onom drugom pričom, da je pjesma nastala među Romima odvođenim na Staro sajmište, čemu je navodno Carevac lično bio svjedok?

Dekonstrukcija

Iako s jedne strane razumijem da većina ljudi na ovim prostorima smatra kako je Bregović „pokrao sve“ (iako većina ne može baš da taksativno navede šta je to „sve“), s druge strane ne mogu da se otmem utisku kopi-pejst novinarstva koje bez ikakve kritičke misli prenosi „vijesti“. Čak je i RTS snimio emisiju o ovome, a u istoj je govorio sada već pokojni Žarko Vidović lično. Dakle – nije mu niko metnuo riječi u usta. No, zaista i dan danas ne shvatam šta mu je sve to trebalo.

 

Prvo, ne mogu da zamislim scenario u kojem Bregović uzme takvu pjesmu, potpiše Balaševića i „tradicional“, a da niko skoro dvije i po decenije ne kaže ništa. Nije kao da je Jasenovac bio tabu tema o kojoj se nije smjelo pričati, pa je pjesma otišla u zaborav.

 

Pitao sam najvećeg poznavaoca opusa Bijelog Dugmeta – Dušana Vesića – o ovoj temi i saznao da sâm Bregović kaže da nije tačna. Dobro, reći ćete da da Brega laže.

Takođe sam čeprkao o tome odakle potiče zapravo taj potpisani „tradicional“. Do 1988. ta pjesma ni na koji način nije postojala kod nas – i ponovo, hvala Vesiću, saznajemo da stvarno nije. Bregović i Laza Ristovski su snimali rumunske cigane, koji imaju sličnu pjesmu. No, kada je Bregović napravio „Đurđevdan“, oni niti su prepoznali svoju pjesmu, niti su bili u stanju da je odsviraju. Stoga se slobodno može reći da je njegova.

Nabasao sam i na priču da je Đurđevdan nastao među Romima koji su odvođeni na Staro sajmište, a čemu je Carevac bio svjedok. Kako Carevac koji je umro 1965. može biti svjedok – niko nije mogao da mi odgovori. Ali ako uzmemo – eksperimenta radi – da su obe priče tačne, kako ova o Jasenovcu, tako i ova o Starom sajmištu, dolazimo do sljedećeg: koja je vjerovatnoća da istovjetna pjesma, u vrijeme nepostojanja masovnih medija, nastane na tolikoj razdaljini između Jasenovca i Beograda, a da onda nestane iz kolektivnog sjećanja? Odgovor je: veoma mala.

Naposljetku – da li iko zaista vjeruje da Emir Kusturica, čija se javna aktivnost svela najviše na dičenje srpstvom, ne bi rekao neku riječ na ovu temu da je priča tačna?

Zaključak

Bijelo Dugme - Djurdjevdan

Iako svi volimo primamljive mitove koji dosežu romantičarske visine, treba biti trezven i ne zanositi se. Pjesma je nekad samo to – pjesma. No, odgovor na pitanje zašto je Žarko Vidović pričao tu priču, posebno tako kasno, a ne ranije, nažalost nikada nećemo dobiti.